Zoran Bucković - prim
Stanko Šarić - basprim
Zdravko Šljivac - basprim
Željko Miloš (Yinks) - čelo
Mario Pleše - kontra
Mato Lukačević - bas
Marijan Majdak - vokalni solist

U ovom sastavu grupa  djeluje kratko vrijeme, tek jednu sezonu, da bi dvojica članova tadašnje ekipe, Mato Lukačević i Stanko Šarić, nastavili nastupati pod imenom "Zlatni dukati" udruživši se sa skupinom tamburaša iz svog rodnog mjesta Štitar. Predvodjeni Šimom Dominković, ekipa, u sastavu: Andrija Miličić, Mato Miličić, Mirko Gašparović, Josip Dominković, Mato Lukačević i Stanko Šarić, a nešto kasnije im se pridružuje i Hrvoje Majić (sada pokojni) u narednih nekoliko godina, nastupaju u okolici Županje tj, na prostoru istočne Slavonije sve do 1985. g kada se ekipa razilazi zbog nesuglasica. Godinu dana kasnije Mato Lukačević u suradnji sa Stjepanom Bogutovcem-Stipom ponovo okuplja ekipu u sastavu:

Petar Nikolić - violina
Hrvoje Majić - basprim
Mirko  Gašparović - basprim
Stjepan Bogutovac - basprim
Mato Miličić (Pišta) - kontra
Mato Lukačević - bas

Ovaj sastav također nastupa u županjskom kraju,  a posebno je bio značajan stalni angažman u taverni restorana "Kristal" gdje sastav nastupa 86./87. g. Krajem 86. g. U sastav ponovno ulazi Stanko Šarić a iz sastava izlazi Petar Nikolić, te se u ljeto 87.g. kreće u nastupe diljem cijele Hrvatske uz pomoć ondašnje glazbene agencije "Lira" iz Čakovca.

Iste godine se dogovara suradnja s kompozitorom Josipom Ivankovićem, rezultat koje je bio album "Nek zvone tambure" koji izlazi na tržište 1988.g. Nakon ne slaganja s načinom na koji se suradjuje s Josipom Ivankovićem, negdje u lipnju 1988. iz grupe odlazi Stjepan Bogutovac a preostala petorka nastavlja, uglavnom plodnu,  suradnju s Josipom Ivankovićem iz koje je proizašao niz albuma  (izdanja).

Na turneji u orgnizaciji HBZ-e iz Amerike rađa se ideja za snimanjem albuma s domoljubnim pjesmama "Hrvatska pjesmarica", koji u mnogome pridonosi popularizaciji sastava i tamburaške glazbe u opče, što je ujedno bio i velik doprinos grupe u oslobađanju nacionalnog duha te razvoju i uspostavljanju demokratskih odnosa u tadašnjoj socijalističkoj republici Hrvatskoj.

Nakon velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991.g. sastav i dalje djeluje na nacionalnoj liniji te snima tzv. ratne pjesme tj. album "U meni Hrvatska" koji je po procjeni vojnih stručnjaka u to vrijeme djelovao poput "topovskih bitnica" i hrabrio nenaoružane hrvatske ljude.

Uspješna suradnja s Josipom Ivankovićem okončava se 1996.g. nakon sve učestalijih razmirica i sukobljavanja koje jos uvjek čekaju na sudski epilog usljed brojnih, a po našem mišljenju nerealnih, tužbi i zahtjeva od strane Josipa Ivankovića, zbog kojih grupa, 1997.g. mijenja ime u "Najbolji hrvatski tamburaši" Unatoć toj činjenici sastav i dalje nastavlja s radom i to uspješno, rezultat čega su i slijedeća izdanja: "Vranac", "Nek me pamte gradovi", "Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine" te najnoviji album "Sedam dana".

1999.g. grupu pogađa tragičan događaj, smrt dugogodišnjeg primaša Hrvoja Majića koji iz nepoznatih razloga, nenadano, okončava život suicidom, što je bilo tragično i šokantno saznanje na samo za članove sastava i obitelj nego i za svekoliku hrvatsku javnost. Nakon ovog nemilog događaja preostali članovi sastava, svjesni nepovratnog gubitka, ipak iznalaze snagu i nastavljaju s radom. Na mjesto pokojnog Hrvoja Majića  u grupu dolazi talentirani glazbenik Denis Špegelj iz Virovitice, te svojim predanim radom i mladošću unosi svježinu u ovaj legendarni sastav.